SLUČAJNO ILI NE, ISTORIJA SE PONAVLJA; PRIČA O ELVIRI RAMINI

Poslednji dan EYOF-a. Malo sam tužna jer je kraj, ali i srećna što smo uspjeli ispuniti očekivanja i uspješno realizovati ovaj događaj. Na vrata Press centra ulazi novinar iz Njemačke koji mi priča o svojoj zaljubljenosti u Olimpijadu. Kroz tu priču spominje kako je bio u Lozani u olimpijskom komitetu gdje je upoznao divnu gospođu koja je bila sekretar Juan Antonia Samarancha. Već razmišljam kako mi priča bajku i tražim izgovor za prekid razgovora. U tom trenutku mi dolaze najavljene gošće iz Olimpijskog komiteta BiH. Upoznajem gospođu Elviru i Nidžaru i pokušavam da shvatim ko su, dok moj gost novinar sa oduševljenjem priča sa gospođom Elvirom i govori mi: „O njoj sam ti pričao“.

Kako i dolikuje, poslužujem nam domaću kafu, sjedamo i razgovor počinje.

„Ja sam diplomirala na Filološkom fakultetu u Beogradu Engleski, Španski i Latinski jezik. Posle toga sam otišla na usavršavanje u Istoriji španskog jezika i Istoriji romanskih jezika u Madrid. Nakon toga Univerzitet u Madridu me poslao u Sarajevo da snimim stari španski jezik koji su sarajevski Sefardi još uvijek govorili.To je španski jezik iz 15.vjeka koji su Sefardi ponijeli sa sobom kada su bili protjerani iz Spanije od katoličkih kraljeva Isabela i Fernando.

Januara ’83 godine došla sam prvi put u Sarajevo sa mojim magnetofonom i sveskom i otišla sam pravo u Sinagogu da objasnim šta želim da radim. Dobila sam listu svih porodica koji su govorili ovim jezikom i krenula sam sa radom. Ova saradnja je bila veoma uspješna. Među svim tim porodicama bilo je dosta ljudi koji su već tada bili angažovani kao dobrovoljci za Olimpijadu 1984. godine. Oktobra 1983. godine sam se vratila u Sarajevo i prijavila se kao dobrovoljac za Olimpijadu.

U to vrijeme, Nidžara Horvat je bila zadužena u odjeljenju za protokol za angažovanje hostesa koje će raditi za članove Međunarodnog olimpijskog komiteta. Za vrijeme Igara ja sam bila zadužena da budem sa predsjednikom Samaranchom i članovima njegovog kabineta i da prevodim kada je to bilo potrebno. Uspjeh Igara bio je fantastičan. Kada su se igre završile ja sam ostala još 3 mjeseca u Sarajevu da završim svoje istraživanje.

Godinu dana nakon Olimpijskih Igara, predsjednik Samaranch je došao u Sarajevo da se zahvali domaćinima na uspješnim Igrama. Pozvao je cijelu ekipu koja je radila za njega, pa i mene.

Dobila sam poziv da radim u MOK-u, gdje sam bila zadužena za štampu, a nakon toga 12 godina sam radila u odjelu medicinske komisije. Za predsjednika Samarancha bila su bitna dva odjeljenja, a to su štampa i medicinska komisija, a ja sam imala čast da budem dio oba odjeljenja. Do 2001. godine sam radila u medicinskoj komisiji, kada je došlo do smjene predsjednika. Nakon toga sam bila još dvije godine u kabinetu predsjednika Roga. Nakon toga sam prešla u novo formirano odjeljenje koje je bilo zaduženo za „sakupljanje i grupisanje znanja“, čiji je osnovni zadatak bio upravljanje znanjem i informacijama koja su proizvodila razna odelenja MOK-a.

Nakon toga 2010. godine za vrijeme održavanje Igara u Vankuveru bilo je najavljeno otvaranje fakulteta u Kelnu za Olimpijske studije na nivou mastera. Ja sam se prijavila i završila master program, a sada radim na doktoratu na temu „Sport i politika“.

2014. godine sam bila pozvana da budem član Međunarodnog komiteta Pierre de Coubertin, što nisam mogla ni da sanjam. Od 19. januara 2018. godine sam Generalni sekretar Komiteta, nakon što sam jednoglasno izabrana od svih članova. Nakon 29 godina rada u Olimpijskom komitetu, bila je to velika čast u mojoj karijeri. Nadam se da ću moći sa ove funkcije pomoći razvoju Olimpijskog muzeja u Sarajevu, jer u muzeju može jako lijepih aktivnosti da se organizuje i unaprijedi obrazovanje”.

Da li postoji potencijal u Sarajevu za razvoj olimpijskog pokreta, kao i interesovanje ljudi?

Potencijal je tu, to odavno znamo, a želja, to moramo analizirati. Ali se nadam da želja postoji.

Šta se promijenilo od 1984. u Sarajevu?

Ja sam izuzetno srećna da je Olimpijski duh ostao, da prijatelji koje sam imala 1984. godine nisu se promijenili. Sarajevo će zauvijek ostati olimpijski grad bez obzira na okolnosti i uvijek će biti član olimpijske familije. Kada dođem u Sarajevo osjećam se kao kod svoje kuće.

Nakon ceremonije zatvaranja 19. Februara 1984 predsjednik je otišao u press centar da se zahvali svim novinarima i čestita im. Ja sam bila presrećna kada sam čula predsjednikovu rečenicu upućenu stranim novinarima: “Vidite da jedna mala zemlja može uraditi i bolje nego Vi!”

Ista situacija se ponovila i 15. Februara 2019. Godine kada su gospođa Elvira i Nidžara došle u Press centar da se zahvale nama i čestitaju nam na uspješno organizovanom EYOF-u. Bile su iznenađene što su u Press centru zatekle malo ljudi, a posebno što je rad Press centra iznijelo četvoro ljudi, većinom mladih, a rad sa medijima na borilištima, samo petoro ljudi. Mi smo obavili dobar posao, drugi će da ocene , iako smo bili tim sa najmanje ljudi na EYOF-u.

JOVANA BERIBAKA

NAŠI PARTNERI